Stari most u Mostaru: Putopis kroz historiju
Koračam kaldrmom starog mostarskog bazara dok se predvečerje lagano spušta nad gradom. Zrakom se širi miris svježe pečenih ćevapa i bosanske kahve, a negdje u daljini ezan sa minareta najavljuje akšam. Ubrzo se preda mnom ukazuje Stari most, elegantni kameni luk koji stoljećima prkosi vremenu. Njegov odraz treperi na površini rijeke Neretve, stvarajući prizor od kojeg zastaje dah. Dok prilazim, osjećam kako svaki kamen pod mojim nogama priča priču o slavnoj prošlosti i izdržljivosti Mostara, grada nazvanog upravo po čuvarima mostova, mostarima, koji su nekada davno pazili na prelaz preko rijeke.
Sadržaj
Add a header to begin generating the table of contents
Historija jednog simbola kroz vijekove
Još u 16. vijeku, na vrhuncu osmanske vladavine, Mostar je dobio svoj legendarni most. Po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, gradnju je 1557. povjerio arhitekti Mimaru Hajrudinu, učeniku čuvenog graditelja Sinana. Devet godina kasnije, 1566., uzdigao se raskošni kameni luk Starog mosta, sazdan od lokalnog bijelog kamena. Bio je to građevinski podvig nevjerovatnih razmjera za to doba, najveći lučni most na svijetu izgrađen od tesanog kamena, zbog čega se smatralo da graditelj zaslužuje svako divljenje, ali je prema legendi Hajrudin iz straha pripremio i vlastitu sahranu prije nego što je skela konačno skinuta. Kada je napokon završen, most je zadivio savremenike: jedan osmanski putopisac iz 17. vijeka zapisao je da je Stari most “poput duge koja se propela do neba” i priznao: “Prošao sam kroz 16 zemalja, ali nigdje nisam vidio ovako visok most od kamena”. Zaista, luk mosta se na sredini uzdiže oko 20 metara iznad vode, spajajući strme obale kao lebdeća bijela traka na nebu.
Tokom više od četiri stoljeća Stari most je odolio zubu vremena i postao srcem Mostara. Pod njim su generacije mladih rashlađivale vrelo ljeto u zelenoj Neretvi, a hrabri skakači su još od osmanskih vremena izvodili skokove pokazujući svoju smjelost. Most je povezivao dvije obale i simbolično dva svijeta: orijentalni, osmanski dio grada s jedne, te onaj zapadnoevropski s druge strane. Međutim, taj sklad narušen je krajem 20. vijeka. U vihoru rata 1990-ih Mostar je pretrpio velika razaranja, a 9. novembra 1993. godine Stari most je srušen u bombardovanju tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Gledajući snimke mosta kako nestaje u pjenušavim valovima Neretve, ljudi širom svijeta ostali su u šoku, kao da je uništen dio zajedničkog naslijeđa i sjećanja. Mostarci su taj gubitak doživjeli kao “ubistvo vlastitog sjećanja”, kako je jedan historičar opisao namjerno rušenje kulturne baštine od strane neprijatelja lijepe Bosne.
No, odmah po okončanju sukoba pokrenuta je međunarodna inicijativa za obnovu Starog mosta. Most je ponovo podignut iz rijeke i pažljivo je rekonstruisan svaki detalj. Korišten je isti kamen iz izvornog majdana iz kojeg je most građen u 16. stoljeću, a ronioci su čak izvadili i dijelove originalnih blokova iz korita rijeke. Obnova je počela 2001., a u ljeto 2004. godine Mostar je svječano proslavio ponovno otvaranje svog dragulja. Sjećam se priča kako su se te večeri, 23. jula 2004., na most popeli mladići sa bakljama, te uz gromoglasan aplauz ponovo skočili u Neretvu, slaveći povratak simbola grada. Obnovljeni Stari most zablistao je starim sjajem, ali sada kao simbol prkosa i snage. Već naredne godine uvršten je na listu svjetske baštine UNESCO-a, kao dio zaštićene historijske cjeline Mostara.
Kulturni i simbolički značaj Starog mosta
Stajati na Starom mostu znači osjetiti slobodu Mostara. Mostar je i ime dobio po njemu, a kroz vijekove je upravo Stari most spajao različite kulture, religije i narode. Danas, nakon obnove, on stoji kao svjetski simbol suživota različitih zajednica unutar liješe Bosne. Kamen po kamen, pažljivo složen, ovaj most priča priču o saradnji: svaki ugrađeni blok svjedoči da se porušeno povjerenje može ponovo izgraditi. Stari most je tako postao mnogo više od turističke atrakcije, postao je emblem izdržljivosti grada i njegove obnove nakon žestoke agresije.
Most uz to nosi i duboku emotivnu vrijednost za Mostarce. Mnogima on simbolizira identitet i ponos. U njegovu čast se svakog ljeta održavaju tradicionalni skokovi sa Starog mosta, događaj koji privlači posjetioce iz cijelog svijeta. Posmatram jednog mladića kako se penje na ogradu mosta dok ga publika bodri aplauzom. Širi ruke, a zatim skače u ambis. Trenutak kasnije, iz hladne Neretve izranja osmijeh pobjednika na njegovom licu, dok odjekuju ovacije. Iako islam ne podstiče razmetanje hrabrošću bez potrebe, ovi skokovi su ovdje tradicija i za lokalne mladiće. Gledajući ih, osjećam duboko poštovanje prema mostu koji ih je sve ove godine nadživio i nastavio inspirisati nove generacije.
Naravno, Stari most je i arhitektonsko remek-djelo. Njegova vitka silueta i jedinstveni poluobličasti luk čine ga jednim od najljepših mostova na svijetu. Sa svoje dvije kule stražare, Tara i Halebija, most izgleda poput slike iz bajke. Kule su nekada služile kao skladišta oružja i stražarnice. Konstrukcija Starog mosta bila je čvrsta da je čak izdržala prolazak tenkova tokom Drugog svjetskog rata. Još jednom se zadivim umijeću graditelja iz davne prošlosti.
Halal-prijateljske aktivnosti oko Starog mosta
Stari grad oko Starog mosta nudi puno doživljaja za putnika koji traži autentična, a istovremeno šerijatski prihvatljiva iskustva. Krenimo od Starog bazara Kujundžiluka, kaldrmisane uličice koja vijuga uz lijevu obalu Neretve. Ovo je jedna od najstarijih trgovačkih ulica Mostara, nastala još u 16. vijeku. Šaroliki niz dućana i zanatskih radionica odiše duhom orijenta: iz malih radnji dopire zveket čekića kojim kujundžije kuju bakrene posude, džezve i tacne, baš kao i prije stotina godina. Na tezgama vise ručno tkani ćilimi živopisnih boja i šara, raskošni vezovi i filigranski nakit. Osjeća se miris kože iz saračkih radnji i slatki miris rahatlokuma koji mami iz obližnjih slastičarni. Čitavom čaršijom odjekuje žamor trgovaca i posjetilaca, dok se cjenkaju uz osmijeh i tradicionalno bosansko gostoprimstvo. Kujundžiluk je zadržao svoj autentični izgled uprkos prolasku vremena on je okružen starim bosanskim kućama a uz put se nalaze i mali hanovi (karavan-saraji) i nekoliko džamija čije munare nadvisuju krovove čaršije. Ovdje zaista imate utisak kao da ste se vratili u prošlost: svaki sokak priča priču o nekadašnjem životu na raskrsnici svjetova.
Prolazeći bazarom, stižem do samog Starog mosta. Popločan uglačanim kamenim blokovima, most blago izbočen u visinu, pa valja pažljivo hodati da ne bi bilo proklizavanja. Mnogi se našale da je to “most na kojem se i kočije klizaju”. Zaustavljam se na sredini i osvrćem oko sebe. Na trenutak zatvaram oči i osluškujem: čujem huk Neretve duboko ispod nas i žamor turista koji se miješa s glasom mnogih mujezina sa minareta u daljini. Za mene, kao muslimanskog putnika, ovaj trenutak ima poseban značaj, rijetko gdje se tako snažno osjeti jedinstvo prirodne ljepote i vjere.
Razgledanje znamenitosti u blizini Starog mosta lako se može obaviti pješice. Sa istočne strane, nedaleko od mosta, uzdiže se vitka munara Koski Mehmed-pašine džamije. Sagrađena početkom 17. stoljeća. Ova džamija je dragulj klasične osmanske arhitekture u Bosni. Danas više ne služi za redovnu molitvu, već je otvorena kao muzej, ali rado će otvoriti vrata svakom vjerniku koji želi klanjati u njenom tihom, hladnom unutrašnjem prostoru. Posebno je iskustvo popeti se na njen minaret (uz malu ulaznicu), uspon uz uske spiralne stepenice nagrađen je panoramskim pogledom koji oduzima dah. Sa vrha munare pruža se možda i najbolji pogled na Stari most, na tirkiznu rijeku i crvene krovove staroga grada. Dok stojim na tom malom kružnom balkonu munare, osjećam lagani povjetarac i gledam prizor koji se prostire preda mnom: na jednoj strani dominira Stari most u svoj svojoj ljepoti, na drugoj strani vidim čitav lavirint starih ulica i krovova, a u daljini brda lijepe Bosne obasjana zalazećim suncem. U tom trenutku shvatam zašto mnogi kažu da Mostar ostaje u srcu svakoga ko ga posjeti.
Spuštajući se s munare i prelazeći na drugu obalu, nailazim na Karađoz-begovu džamiju, najveću i jednu od najstarijih u Mostaru. Sagrađena je 1557. prema nacrtima slavnog mimara Sinana, iste godine kada je započeta i gradnja Starog mosta, pa su most i džamija rasli zajedno, kao duhovno i svjetovno srce grada. Karađoz-begova džamija je tokom burne prošlosti više puta stradala (posebno u posljednjem ratu kada je gotovo potpuno uništena od strane dušmana), ali je temeljito obnovljena i danas ponovo služi vjernicima još više i ponosnije nego ranije. U njenom prostranom dvorištu zatičem grupu turista kako sa divljenjem posmatraju šarene arabeske i kaligrafiju unutar kupole. U razgovoru saznajem mnoštvo priča: kako je džamija dobila ime po svom dobrotvoru Karađoz-begu, kakav je Mostar nekad bio, te kako danas živi muslimanska zajednica u ovom gradu. Osjećam se dobrodošlo i osmijeh ovih ljudi i topla dobrodošlica griju srce svakom gostu.
Osim ovih, gotovo na svakom koraku starog grada naići ćete na još poneku malu džamiju ili mesdžid skriven među kućama, što muslimanskom putniku ulijeva posebnu sigurnost. “U Mostaru je klanjati lahko”, pomislim, “gdje god se zadesiš u vrijeme namaza, u blizini će se naći kakav tihi kutak za molitvu ili otvorena džamija stara nekoliko stoljeća”. Zaista, ovaj grad obiluje džamijama koje su i danas dobro očuvane i aktivne. Čak i ako se zateknete van džamije, lokalni vjernici će vam rado pokazati kiblu i ustupiti prostor za namaz; takva je gostoljubivost ovdašnjih ljudi.
Naravno, obilazak Mostara ne bi bio potpun bez uživanja u njegovim prirodnim ljepotama. Nakon razgledanja historije, predah pronalazim tik ispod Starog mosta, na obali Neretve. Spuštam se stazom ka rijeci gdje nekoliko lokalnih dječaka bosonogo trčkara po plićaku i smije se dok ih zapljuskuje voda. Sjedam na uglačani kamen, umačem ruke u rijeku, voda je ledena, čak i u vrelim ljetnim danima, jer dolazi sa planina. Pogled odozdo ka mostu je veličanstven: visoko gore na nebu ocrtava se njegova bijela silueta, a na njemu siluete prolaznika koji prelaze s jedne obale na drugu. Pored mene prolaze dvojica mladića iz lokalnog kluba skakača; prepoznajem ih po samopouzdanju i koncentrisanom izrazu lica. Pitam ih hoće li uskoro skakati, a oni potvrdno klimnuše glavom uz smiješak. Ako imate sreće, možete prisustvovati improvizovanom prikazu tradicionalnih skokova sa mosta, vješti skakači će vam rado pokazati adrenalinski skok s vrha luka u naručje Neretve. Gledajući ih sa sigurne udaljenosti obale, osjećam navalu adrenalina i ponos što svjedočim dijelu žive mostarske tradicije.
Nedaleko od mosta, uz obalu rječice Radobolje, nalazi se još jedan skriveni biser a to je Kriva ćuprija. To je maleni kameni most, poput mlađeg brata Starog mosta. Sagrađen je 1558. godine kao svojevrsna proba za veliki most, sa jednom jedinom elegantnom kamenitom arkadom preko potočića. Danas stoji u tihom kutku, okružen zelenilom i cvrkutom ptica, pružajući mirniju alternativu užurbanom Starom mostu. Prođem ispod njegovog luka i zastanem u hladovini vrbe, osluškujući žubor vode, savršeno mjesto za kratki predah i zahvalnost na ljepotama koje sam vidio.
Za halal turiste, posebno će biti dragocjeno što Mostar obiluje ponudom tradicionalne halal hrane koja je u skladu s islamskim propisima. U starom gradu gotovo na svakom koraku nalaze se male aščinice i restorani gdje se služe domaća bosanska jela i u pravilu, napravljena poštivajući halal principe. Uistinu, budući da Bošnjaci čine polovinu populacije grada, halal hranu ovdje nije teško pronaći. Dok šetam bazarom, primamljiv miris sa roštilja mami me do jedne skromne zalogajnice pod vedrim nebom. Naručujem porciju vrućih ćevapa u somunu prelivenih kajmakom i lukom, uz čašu hladnog kiselog mlijeka. Slastan zalogaj domaćeg začinjenog mesa, za koji znam da je halal, ispunjava me zahvalnošću te mogu uživati u lokalnoj kuhinji bez ikakve brige. Osim ćevapa, tu su i razne pite (burek, sirnica, zeljanica), sve do jedna pripremljene na tradicionalan način. Ne zaboravite kušati i slatke delicije poput baklave ili tufahije, orijentalno naslijeđe Mostara ogleda se i u njegovoj gastronomiji.
Nakon obilnog obroka, prihvatam poziv ljubaznog trgovca na čaj. Sjedamo ispred njegove radnje na niske drvene sećije, a on mi toči vrući čaj od nane u sitne čaše. Razgovaramo o životu u Mostaru, o turistima koji dolaze sa svih strana svijeta. Kaže mi: “Ovdje se svako osjeća kao kod kuće. Mi živimo svoju vjeru otvoreno, i drago nam je kada gosti to prepoznaju i poštuju.” Zaista, u Mostaru se osjeti taj spoj topline bosanske duše i ponosa na islamsko naslijeđe. Primjećujem da se u mnogim radnjama ne služi alkohol, što je sve češći izbor vlasnika. Lokalna ponuda je uglavnom fokusirana na kahvu, čajeve, sok od nara i slične osvježavajuće napitke. To stvara jednu prijatnu atmosferu u kojoj se i porodice i pojedinci mogu opustiti bez nelagode.
Kada dođe vrijeme molitve, tu u blizini je uvijek neki mesdžid, bilo u sklopu džamije, bilo posebna mala prostorija. Primijetio sam čak i da neke modernije radnje u čaršiji imaju kutak za abdest i molitvu, namijenjen zaposlenicima ali i gostima koji zatraže. Ova diskretna, ali lijepa gesta pokazuje koliko se u Mostaru vodi računa o vjerskim potrebama posjetilaca. Muslimanski putnik ovdje zaista može bez žurbe obaviti svoje dnevne obaveze vjere: od jutarnje zore pa do jacije, ezani sa minareta će ga podsjetiti na namaz, a lokalno stanovništvo će ga dočekati raširenih ruku kao brata u vjeri.
Doživjeti Mostar kroz halal perspektivu
Kako dan privodi kraju, penjem se još jednom na Stari most da uhvatim posljednje zrake sunca koje boje kamen u zlatno-ružičaste tonove. U daljini se čuje žamor, skupina turista razgovara, dječji smijeh odjekuje iz čaršije. Posmatram vodu Neretve kako teče ispod, njen neprestani tok podsjeća na vrijeme koje prolazi, dok most ostaje kao nijemi svjedok svega što je grad preživio.
U tom trenutku shvatam da Mostar nisam samo posjetio, već i doživio. Stari most nije više za mene samo arhitektonsko čudo ili historijska znamenitost, već živi simbol jednog naroda i njegove vjere. Osjetio sam duh suživota i tolerancije na svakom koraku, od pozdrava “Merhaba, prijatelju!” kojim su me dočekivali trgovci, do trenutka kada sam klanjao akšam u tihoj džamiji osjetivši se dijelom ove sredine. Mostar pruža obilje ljepote svakom posjetiocu, ali muslimanskom putniku on pruža i osjećaj vjerske povezanosti i udobnosti, znajući da su halal hrana, molitva i čedna atmosfera ovdje prirodan dio svakodnevice.
Na rastanku, dok noć polako preuzima nebo, bacam posljednji pogled na osvijetljeni Stari most. Njegov refleks na vodi sada pleše u mjesečini. U srcu nosim sliku tog mosta, simbola istrajnosti i toplinu mostarskog gostoprimstva. Znam da ću se jednog dana vratiti ponovo, inšallah, jer Mostar nije samo mjesto na mapi već i iskustvo koje se živi. A za svakog putnika, to je iskustvo koje će ostaviti neizbrisiv trag u duši, poput vječnog mosta koji spaja prvenstveno ljudska srca.
