Jajce: slapovi i grad gdje se susreću rijeka Pliva i rijeka Vrbas
Jajce, grad muzej pod otvorenim nebom, kraljevski grad posljednjih bosanskih kraljeva i mjesto gdje se sastaju dvije rijeke uz veličanstven huk. Iznad svega, Jajce je poznato po svom vodopadu koji se nalazi gotovo u samom centru grada. Kada sam prvi put čuo da negdje postoji vodopad usred gradskog jezgra, zvučalo mi je nevjerovatno. Zato sam s velikim uzbuđenjem krenuo put Jajca, da vidim tu čuvenu scenu gdje se rijeka Pliva obrušava u rijeku Vrbas. Kao ljubitelj prirode, ali i historije, znao sam da me Jajce neće razočarati i zaista, doživio sam više nego što sam očekivao.
Sadržaj
Add a header to begin generating the table of contents
Dolazak u grad Jajce
Put do Jajca vodio me kroz zelena bosanska brda i pored kanjona Vrbasa. Već na prilazu gradu, ugledao sam na brdu konture starih zidina i kula, to je jajačka tvrđava koja dominira gradom. Ali pogled mi je brzo privukao oblak vodene maglice koji se dizao iz doline ispod. “Eno vodopada!”, pomislio sam sam u sebe kad sam spazio bijelu pjenastu zavjesu vode na mjestu gdje se sreću dvije rijeke. U centar Jajca stižem lagano, prateći znakove za “Vodopad”. Parkirao sam blizu gradskih zidina. Odmah primjećujem da je grad živ: turisti šetaju kaldrmom, lokalna čaršija mami prodavnicama suvenira, a čuje se i zveket escajga iz bašti restorana (koje ću zaobići jer sam fokusiran na prirodu i halal ugođaj). Primjećujem da grad ima specifičan ambient starih vremena, kamene kuće s drvenim balkonima, stepenaste ulice, i mnoštvo historijskih građevina na svakom koraku.
Staza do posmatračnice za vodopad počinje nedaleko od centra. Silazim niz uređen puteljak kroz park, prateći zvuk koji postaje sve glasniji. Huk vode se pojačava i ubrzo ga nadjača tek poneki cvrkut ptica. Srce mi brže kuca, zvuk velikog vodopada uvijek u meni probudi adrenalin i radost u isti mah.
Prizor vodopada Plive
I onda, odjednom, kroz krošnje drveća ugledam Plivski vodopad u svoj svojoj raskoši. Zaista je praktično u središtu grada, tamo gdje se smaragdna Pliva, koja dotječe sa obližnjih jezera, survava u zagrljaj zelenog Vrbasa. Približio sam se do ograde vidikovca, gdje se pruža najbolji pogled. Ostao sam bez riječi: voda se obrušava s visine od oko 20 metara u duboku naturalnu kadu. Zvanično je vodopad visok bio 22 m prije, ali nakon jednog zemljotresa i ratnih dešavanja, sada je nešto niži, oko 20 m. No ni to ni najmanje ne umanjuje njegovu ljepotu i snagu.
Posmatram kako se snažna bujica lomi preko ivice i rasipa u tisuće kapljica koje stvaraju stalnu dugu kada ih obasja sunce. Te boje, to je nešto nevjerovatno. Tog poslijepodneva sunce je bilo iza mene, pa se u vodenoj magli stvorio savršen spektar boja. Nekoliko drugih posjetilaca oko mene pokušava fotografisati sebe s vodopadom, ali ja sam radije stajao po strani, upijajući prizor svim čulima. Osjetim na licu sitne kapljice koje dopiru čak do platforme gdje stojimo, prijatno rashlađuju na ljetnoj vrućini.
Zanimljivo, Jajački vodopad se smatra jedinstvenim jer je jedan od rijetkih (neki kažu i jedini) vodopada na svijetu u samom centru gradskog naselja. Zaista, okrećem se iza sebe, iznad vodopada, na litici, vide se kuće i bedemi starog grada. Taj spoj prirode i urbane cijeline je spektakularan. Nije čudo što ga svrstavaju među najljepše vodopade svijeta, navodno među 12 najljepših po nekoj rang-listi. Gledajući ga, spreman sam povjerovati u to bez rezerve.
Stojeći tamo, prisjetio sam se i značaja ovog mjesta. Jajce je bilo kraljevski grad, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš ovdje je vladao i tu je okončano srednjovjekovno kraljevstvo. Nedaleko od vodopada nalaze se i katakombe i mnogi drugi spomenici. U meni je ipak probudilo ponos što su upravo ovdje naši preci imali sjedište moći, kako su samo mudro odabrali lokaciju gdje se ljepota i strateška važnost spajaju.
Smirujući zvuk vode
Sišao sam i do podnožja vodopada, stazom koja vodi bliže vodi (naravno, pazeći na sigurnost, staza je klizava od vlage!). Što sam bliže, to sam jače osjećao tutnjavu vode, postala je nalik gromu. Tlo podrhtava u ritmu padajuće vode. Tu dole, pored same rijeke, shvatite koliko je priroda moćna. Gledam gore ka vrhu vodopada, 20 metara iznad mene voda prelijeće stijenu. Govorio sam sebi “Allahu ekber, kako si savršeno stvorio vodu da nam daje i život i ovakvu ljepotu!” To je za mene bio skoro pa duhovni trenutak. U buci vode bilo je teško razgovijetno išta čuti, pa sam u mislima proučio par ajeta i zahvalio Stvoritelju na svim blagodatima.
Nakon što sam se nauživao vodopada, odlučio sam nastaviti istraživanje okoline. Pliva nakon vodopada ubrzo usporava kada se spoji s Vrbasom. Krenuo sam jednom stazom uz Plivu, koja vodi van gradskog jezgra ka poznatim Plivskim jezerima. Nisam otišao predaleko, samo nekoliko kilometara, ali vrijedilo je. Tamo se nalaze čuvene mlinice na Plivi, drvene vodenice koje su izgrađene još u osmansko doba i koristile se za mljevenje žita. Smještene su između Velikog i Malog Plivskog jezera, na sedrenim barijerama gdje voda pravi niz malih kaskada. Izgledaju kao kućice iz bajke poređane duž zelenih potočića. Prošetao sam kraj njih dok su ptice cvrkutale, a pokoja patka plovila jezerom. Te mlinice i jezera su zaštićeni nacionalni spomenik i pravi ponos ovog kraja. Ovo skretanje izvan grada dalo mi je priliku da predahnem od gradske vreve i dodatno cijenim koliko je priroda oko Jajca bogata. Nakon obilaska mlinčića, vratio sam se opet ka vodopadu, nisam mogao odoljeti da ga ne vidim još jednom prije odlaska. Sunce se već počelo spuštati prema obzoru i svjetlost je postajala mekša. Vodopad je sada sjajio zlatnim tonovima. Manje je turista bilo u to doba; uspio sam neko vrijeme biti gotovo sam na vidikovcu. Sjeo sam na klupu, gledao i slušao. Taj šuštavi zvuk vode, tako sam ga nazvao, za mene je predstavljao slavljenje Boga od strane prirode. Dok god voda teče i oblaci se dižu, to je zikr kojim nas priroda podsjeća na Stvoritelja.
Jajce - Jedinstvena priroda i historija
Iz Jajca sam otišao ispunjen utiscima. Vodopad me očarao svojom snagom i ljepotom, ali i činjenicom da je integralni dio jednog historijski važnog grada. Nigdje drugo ne možete na jednome mjestu doživjeti srednjovjekovne zidine, nekoliko džamija i moćni vodopad, sve u krugu od par stotina metara. Jajce zaista opravdava epitet “muzeja pod otvorenim nebom”, a Plivski vodopad je njegov najdragocjeniji eksponat, isklesan rukom prirode. Ono što bih posebno istakao za muslimanske putnike jeste da je ambijent vrlo prijatan i porodičan. Nema tu nikakvih neprikladnih dešavanja, u centru Jajca možda bude poneka lokalna manifestacija, ali ništa što bi smetalo vjerniku. Vodopad se može posjetiti u svako doba dana, a kažu da najbolje izgleda u proljeće i ljeto kada ima dosta vode. Ne zaboravite ponijeti kabanicu ili rezervnu majicu ako planirate prići bliže, vodena maglica će vas poprilično okupati (meni je to, moram priznati, godilo).
Na rastanku, popeo sam se još kratko do gradske tvrđave iznad, odakle se vidi cijeli vodopad i grad kao na dlanu. To je bila kruna mog putovanja: pogled odozgo na 21 metar visoku vodenu zavjesu što dijeli stari Jajce na dva nivoa, pravi Allahov dar ovom kraju. U mislima sam ponovio: “Jedini grad na svijetu čiji centar krasi ovakav vodopad”, i osjetio zahvalnost što je i baš takav grad dio naše prelijepe Bosne i Hercegovine.