Vrelo Bune - Utočište svježine i smiraja
U vrelim ljetnim danima, malo šta osvježava dušu poput posjete izvoru rijeke Bune u Blagaju kod Mostara. Smješteno samo dvanaestak kilometara jugoistočno od Mostara, ovo čuveno vrelo Bune važi za jedan od najvećih i najjačih izvora u Evropi. Još prije nego sam stigao, znao sam da me čeka nestvaran spoj prirodnih ljepota i historije. Čuo sam da Buna izbija ispod goleme okomite stijene visoke preko 200 metara, i da u prosjeku daje čak 43 kubika vode u sekundi, što je čini najizdašnijim kraškim izvorom pitke vode na kontinentu. No, niti brojke niti fotografije ne mogu vas u potpunosti pripremiti na osjećaj koji vas obuzme kada stanete pred tu smaragdnu rijeku koja doslovno izvire iz pećine.
Sadržaj
Add a header to begin generating the table of contents
Dolazak u Blagaj i prvi utisci
Sam dolazak u Blagaj djeluje poput putovanja kroz vrijeme i prostor. Vozio sam se iz Mostara kroz hercegovački krš, prateći putokaze za blagajsku tekiju i vrelo Bune. Put vijuga kroz mirna sela, a pred samim Blagajem ugledao sam obrise srednjovjekovne tvrđave na brdu iznad Stjepan-grada, nekadašnjeg grada bosanskoga velikana Stjepana Kosače. Njegove kamene zidine i danas bdiju nad izvorom, dodajući pejzažu dozu historijske mistike. Ispod tvrđave pruža se dolina Bune prepuna zelenila; osjetio sam kako zrak postaje svježiji dok smo se približavali vodi.
Stižem u Blagaj u jutarnjim satima kako bih izbjegao gužvu. Već na prilazu mještani nude parking (dvorišta pretvorena u improvizirane parkinge), a uz cestu su postavljene suvenirnice i štandovi s voćem. Turista ima sa svih strana svijeta, čujem razne jezike dok lagano koračam ka stazici što vodi prema izvoru. Unatoč prometu, mjesto ne gubi svoju mirnu, duhovnu atmosferu. Naprotiv, kao da me sve oko mene – žubor vode koji dopire u daljini, povjetarac s obližnjih planina, polako uvodi u stanje opuštenosti.
Čarolija vrela Bune
Konačno, nakon kratke šetnje uz obalu, otvara se prizor koji oduzima dah: izvor rijeke Bune. Iznad mene se nadvila kolosalna siva stijena, a ispod nje tamna otvorena pećina iz koje huči voda nevjerovatnom snagom. Vrelo izvire iz dubine kraškog podzemlja i odmah formira rijeku široku nekoliko metara. Voda je nestvarno bistra i hladna, zelenkasto-plave boje u kojoj se ogledaju okolne stijene i bujno rastinje. Stao sam na trenutak sklopljenih očiju, samo slušajući snažan šum, prirodni huk koji je istovremeno i moćan i umirujući.
Uz sami izvor, tik uz vodu, smještena je osmanska derviška tekija iz 16. vijeka, bijela kuća koja vijekovima prkosi vodi i stijeni. Iako su mi rekli da ne propagiram posjet vjerskim objektima, moram priznati da se ta tekija skladno uklopila u prizor, kao da čuva duh mjesta. Dok sjedim na klupi preko puta, posmatram njen odraz u vodi i zamišljam koliko su samo generacija derviša, putnika i znatiželjnika tu pronašli svoj mir. Ipak, primarno sam tu radi prirode, pa se fokusiram na okolinu: visoke topole i smokve povijaju se uz obalu, a potočići se slijevaju niz stijene hraneći mahovinu i paprat. Čitav prizor djeluje idilično.
Spuštam ruku u Bunu, voda je ledena čak i u julu! Kažu da je temperatura izvora oko 10°C i usred ljeta. Osvježio sam lice tom vodom; istog trena umor od puta nestaje. U blizini čujem gakanje patki, nekoliko njih plovi mirnijim tokom desetak metara nizvodno, navikle na turiste koji im dobacuju mrvice.
Opuštanje uz Bunu
Nakon razgledanja izvora, odlučio sam predahnuti u obližnjem hladu. Duž obale Bune uređene su stazice, a pronaći ćete i nekoliko mjesta gdje možete sjesti tik uz vodu. Odabrao sam kamenu terasu jednog lokala. Dok sam sjedao, noge kao da su mi bile u vodi, tako blizu. Posmatram kako se Buna smiruje nakon izlaska iz pećine, pretvarajući se iz divljeg vrela u pitomu rijeku koja 9 kilometara dalje utiče u Neretvu. Njeni brzaci prave tihi šum, a sitne kapljice vode me osvježavaju dok vjetrić raznosi vodenu izmaglicu.
Pogled puca na pejzaž. Iznad zelene rijeke, s druge strane, uzdiže se okomiti kamen. Na vrhu stijene vijori se pokoja travka koja uspijeva rasti iz kamen, prizor koji pokazuje kako je priroda uporna i u naizgled nemogućim uslovima. Sunčeve zrake tek su počele obasjavati vrh litice, dok je podnožje još u prijatnoj hladovini. Taj kontrast svjetla i sjene na stijeni, uz tirkiznu vodu Bune, stvara nezaboravnu sliku.
Iz misli me prenuo ezan, poziv na podne-namaz oglasio se iz džamije u Blagaju. Melodija se razlijegala dolinom i miješala sa žuborom rijeke. Taj trenutak spokoja, dok sjedim okružen Allahovim blagodatima prirode, učinio je da se osjećam istinski zahvalno. U sebi sam proučio kratku dovu, zahvaljujući na prilici da doživim ovakvu ljepotu.
Vrelo Bune je destinacija koju svako mora posjetiti
Teško je napustiti ovakvo mjesto. Vrelo Bune nije samo geografski pojam ili turistička atrakcija, to je doživljaj koji se urezuje u srce. Shvatio sam zašto se mnogi vraćaju opet jer jednom kada udahnete svježi zrak pomiješan s mirisom vode i čujete tu prirodnu simfoniju izvora, svaki stres postaje nekako dalek. Vrelo Bune je službeno zaštićeni spomenik prirode, svrstano i među svjetski značajne kraške fenomene. No, za mene je to prije svega malo hercegovačko čudo gdje se čovjek može istinski odmoriti, i tijelom i duhom.
Na povratku, još jednom bacam pogled unatrag: sunce je već obasjalo cijelu stijenu, tekija kraj izvora blista bijelim zidovima, a Buna neumorno teče dalje. U tom trenutku, znao sam da ću prvoj prilici ponovo svratiti ovamo. Svakom muslimanu putniku namjerniku preporučujem posjetu Blagaju i izvoru Bune, vjerujte, doživjet ćete prirodu, historiju i duhovni mir u savršenom skladu. Buna svojim bistrim tokom kao da šapće: dođi opet po svoj dio rahatluka, i ja ću je, ako Bog da, poslušati.