Visoko leži tamo gdje se rijeka Fojnica uliva u Bosnu i već na prvi pogled otkriva grad koji je rastao uz vodu, brežuljke i stare trgovačke puteve. Na ovom prostoru život traje neprekidno od praistorije, a srednji vijek mu je dao pečat kakav imaju tek rijetka mjesta. Kad se krene uz uzvišenje iznad današnje čaršije, otvara se priča o gradu Visokom, utvrđenju koje je u 12. stoljeću nadziralo dolinu i čuvalo podgrađe zvano Podvisoki. Tuda su prolazili trgovci, tu se sabirala roba, a povrh zidina donosile su se odluke važnije od svakodnevne brige: ovdje su, prema izvorima, boravili i stolovali bosanski vladari, od Kulina bana do Tvrtka I. Ako se nastavi stazom prema ravnicama, nailazi se na prostor na kojem je obilježeno krunisanje prvog bosanskog kralja, mjesto sabora, državnih isprava i sjećanja na doba kad je visočka kotlina bila političko i kulturno središte. I danas, među skromnim humcima, pločama i ostacima, lako je zamisliti povorke dostojanstvenika, svilene plašteve i pečate, šuštanje pergamene na kojoj su se bilježile povelje što su oblikovale tokove države.
Sadržaj
Add a header to begin generating the table of contents
Šta posjetiti u Visokom?
Grad nije samo knjiga historije, nego i živo mjesto zanata i trgovine. Visočke ulice i danas mirišu na kožu, vosak i ulja kojima se hrane stari alati; zveckaju šnale i kopče, u izlozima vise mekane krznene rukavice i torbe ručnog rada, a iz radionica izlaze predmeti koji nose trag ruke i strpljenja. Ova tradicija nije folklorna kulisa, nego dio identiteta grada – znanje koje se prenosilo s koljena na koljeno u Goduši, Liješeviću i širem kraju, pa se kao suvenir ne kupuje samo predmet, već i priča o umijeću. Kroz takav duh prolazi i gastronomija: visočka pečenica i sudžuka imaju slavu mnogo širu od lokalne, a kad u sezoni zamirišu moštranske paprike i kraljevske jagode, na tržnicama se prepliću boje, okusi i kratke razmjene receptura koje putnici rado ponesu dalje.
U novije vrijeme Visoko je postalo poznato po brdu Visočica i tvrđenju da ono skriva veliku piramidu. O toj temi se raspravlja, ali činjenica je da je doživljaj prostora snažan: strme padine, pravilni oblici koji se ukazuju pod određenim uglovima i mreža podzemnih hodnika Ravne stvaraju osjećaj posebnosti. U tim tunelima je tišina drugačija nego u šumi; koraci odzvanjaju dublje, a miris zemlje vraća na vrijeme koje ne mjerimo kalendarom. Neposredno uz ulaz u podzemlje širi se park Ravne 2, prostorno mjesto osmišljeno za boravak na otvorenom – dugačke staze za laganu šetnju i trčanje, prostrani travnjaci, botaničke spirale, kutci za vježbu i meditaciju, pozornica na kojoj se ponekad smjenjuju programi pod vedrim nebom. Porodice ovdje lako provedu cijeli dan: djeca jure između drveća i instalacija, odrasli uživaju u miru, a grupe planinara krckaju suhe voćke i prave pauze prije nastavka obilaska. Posebna draž parka je što se ideja „dođi i budi koliko želiš“ osjeti već na ulazu; bez pritiska vremena, čovjek sporije hoda i brže primijeti sitnice –šapat krošnji, promjenu svjetla među čempresima, cvrkut koji presiječe popodnevnu tišinu.
Priča o Visokom ne završava u Ravnama. Kad se spustite u grad, čaršija vas dočekuje onim starinskim redom: dućani s rukotvorinama, začini i suhomesnato, mirisi koji prizivaju ognjišta. Kroz sokake se i danas čuva osjećaj mjere i stila – ništa napadno, sve funkcionalno i toplo, kao da su ulice oblikovane da vas polako usmjeravaju od jedne priče ka drugoj. Tu je i Zavičajni muzej, miran i uredan čuvar sjećanja, gdje se slojevi prošlosti slažu bez patetike: neolitsko naselje Okolište podsjeća da je na ovoj zemlji čovjek obrađivao tlo i pravio domove mnogo prije nego što su se dizale tvrđave; srednjovjekovni predmeti pričaju o trgovini koja je povezivala unutrašnjost s primorjem; a lokalni nalazi svjedoče da su svakodnevnica i visoka politika ovdje oduvijek bile na dohvat ruke.
Kad poželite prirodu, ne morate daleko. Izletišta Ravne, Gorani i Zbilje nalaze se na dohvat grada, idealna za lagane uspone, piknik na travi, ribolov uz mirniji tok Bosne ili Fojnice, vožnju brdskim biciklom. Poslije nekoliko sati na stazi, grad djeluje bliži, a apetit otvoren – tada je najlakše razumjeti zbog čega se visočki sto pamti: pite sa hrskavim korama, jela na žar, komad pečenice narezan tanko i poslužen skromno, bez suvišnih ukrasa. U tim zalogajima je nešto od onog zanatskog poštenja koje je oblikovalo grad – jednostavnost koja se ne trudi da impresionira, nego da nahrani i utješi.
Ako Vam je do historije, Visoko je hodnik kroz vrijeme; ako tražite mir, dolina nudi tihe staze i travnjake koji mirišu na smolu i travu; ako volite rukotvorine, pronaći ćete radnje u kojima se još zna razlikovati dobra šava od prosječne; a ako želite samo jedno popodne bez žurbe, parkovi i obale su tu da ga rastegnu do sumraka. Možda je upravo ta lakoća prelaska iz jednog raspoloženja u drugo najveća vrijednost mjesta: za manje od jednog dana možete obići uzvišenje na kojem su nekad boravili vladari, proći kroz prozračne aleje Ravni 2, zaustaviti se u muzeju i završiti u čaršiji uz skroman obrok koji miriše na djetinjstvo.
Visoko se ne nameće velikim riječima. Ono posjetioce osvaja slojevito, kao knjiga kojoj se vraćate iz različitih razloga – jednom zbog jedne rečenice, drugi put zbog atmosfere. Kad krenete kući, nosićete sitne detalje: kako je vjetar tiho prolazio kroz krošnje iznad staza; kako je pogled s visočkih bedema obuhvatio dolinu koja uspori i najbrži korak; kako je komad suhog mesa uz somun imao onu preciznu mjeru soli koju ne zaboravljate. I to je, možda, najbolji način da se opiše ovaj grad: mjesto u kojem se prošlost ne izgovara glasno, nego se tiho osjeti – u kamenu, u vodi, u rukama majstora i u miru čovjeka koji se na trenutak zaustavi i primijeti gdje je.